Imao je 51 godinu kad je nestao u divljini: Sopstvenim rukama je sagradio brvnaru, a ovako je izgledao njegov život daleko od ljudi
Dodajte Kurir u vaš Google izbor- Ričard Proeneke je na Aljasci sam sagradio brvnaru kraj Tvin Lejksa i u njoj živeo 30 godina bez struje, vode i telefona.
- Sve je radio ručno, od trupaca i kamena, a svakodnevicu je beležio kamerom i u dnevnicima.
- Njegovi zapisi i snimci kasnije su postali osnova za knjigu i dokumentarne filmove, a brvnara je sačuvana u nacionalnom parku.
Ričard Proeneke imao je 51 godinu kada je na obali jezera Tvin Lejks na Aljasci počeo da gradi brvnaru. Drveće je obarao i obrađivao ručno, sam je izrađivao delove kuće, a ceo posao beležio kamerom. U domu koji je podigao živeo je narednih 30 godina, bez struje, tekuće vode i telefona.
Pre nego što se nastanio kraj jezera, radio je kao stolar, mehaničar i rukovalac teških mašina. Tvin Lejks je prvi put posetio 1962. godine, na poziv prijatelja Spajka i Houp Kariters, i kasnije im se vraćao. Prema američkoj Službi nacionalnih parkova, nakon povrede oka zbog koje je strahovao za vid poželeo je da se trajno nastani u toj oblasti. Godine 1967. izabrao je mesto za svoj dom i pripremio građu, a narednog leta podigao brvnaru.
Pogledajte u galeriji njegove fotografije koje je ustupio Nacionalnom parku:
Svaki deo brvnare imao je svoju svrhu
Kuća je bila duga oko 4,9, a široka oko 3,7 metara. Proeneke ju je napravio od smrekovih trupaca koje je pažljivo uklapao na uglovima. Na krov je postavio smrekove motke, zemlju i mahovinu, dok je kamin sazidao od kamenja prikupljenog na obali. Sam je izradio vrata, drvene šarke i bravu. Koristio je ručni alat, a kada bi se nešto pokvarilo, popravljao je alat umesto da nabavlja novi.
Pored kuće podigao je spremište za hranu na stubovima visokim gotovo tri metra. Tako je nastojao da zalihe sačuva od medveda, dok je lim postavljen oko stubova sprečavao manje životinje da se popnu. Napravio je i šupu za drva i alat. Briga o ogrevu bila je deo njegove svakodnevice: prema podacima Službe nacionalnih parkova, nije dozvoljavao da mu se zaliha drva previše smanji. nps.gov
Proeneke je želeo da svojim prisustvom što manje utiče na prirodu oko jezera. Ponovo je koristio predmete koje bi drugi bacili, pa je, između ostalog, od starih metalnih kanistera pravio posude i kutije za odlaganje. Vremenom se menjao i njegov odnos prema životinjama: od lova se sve više okretao njihovom posmatranju i zaštiti.
Šta je jeo i kako je provodio dane?
Ribolov, priprema hrane, popravke i sakupljanje ogreva ispunjavali su mu veliki deo dana. Jeo je ribu koju bi ulovio, ali se nije hranio samo onim što je nalazio u prirodi. Porodica Alsvort godinama mu je donosila namirnice i poštu. Među uobičajenim namirnicama bili su ovsena kaša, pasulj, jaja i sastojci za palačinke i pecivo od kiselog testa.
Koliko je pažnje posvećivao običnim trenucima vidi se iz njegovog dnevnika za 28. novembar 1968, prvi Dan zahvalnosti u novoj brvnari. Tog jutra je primetio led na jezeru, proverio koliko je debeo i otišao po vodu. Zapisao je i šta je spremio za večeru, a potom opisao vetar koji je udarao u kuću.
„Vatra u kaminu gorela je gotovo celog dana i večeri. Dobro je društvo tokom olujnog dana“, napisao je, prema zapisu koji je objavila Služba nacionalnih parkova.
U drugom zapisu objasnio je šta mu je donosilo zadovoljstvo:
„Otkrio sam da su mi neke od najjednostavnijih stvari pričinile najveće zadovoljstvo. Nisu me mnogo koštale.“
Zatim je pomenuo branje borovnica posle letnje kiše, osećaj suvih vunenih čarapa nakon mokrih i zagrevanje uz vatru posle boravka na velikoj hladnoći.
Živeo je sam, ali nije bio usamljenik
Iako je u brvnari stanovao sam, Proeneke nije bio odsečen od ljudi. Dopisivao se s prijateljima, primao posetioce, a piloti su mu donosili poštu. Kada su njegovi snimci i dnevnici postali poznati, sve više ljudi dolazilo je do jezera da ga upozna. Služba nacionalnih parkova navodi da je odgovarao i nepoznatima koji su mu pisali.
Jednoj prijateljici, koja ga je tokom zajedničke vožnje čamcem pitala da li mu je teško što živi sam, odgovorio je:
„Nikada se ne osećam usamljeno.“
Ipak, u pismu joj je kasnije priznao:
„Pošto si otišla, osetio sam se usamljeno.“
Te dve rečenice možda najbolje pokazuju da je voleo svoj mir, ali i ljude koji su bili deo njegovog života.
Prijatelji su pamtili i njegovu snalažljivost. Kada su mu se jednom tokom boravka u prirodi pocepale pantalone, od pronađene ribarske strune i komadića limenke napravio je pribor kojim ih je zašio. Pred 80. rođendan vežbao je zgibove s namerom da ih tog dana uradi 80. Kasnije je prijatelju ispričao da se osećao toliko dobro da je nastavio do stotog.
Iza njega su ostali filmovi i 255 dnevnika
Proeneke je godinama zapisivao kakvo je vreme, koje je životinje video, ko ga je posetio i šta je tog dana uradio. Snimao je izgradnju brvnare i život oko jezera. Njegovi zapisi poslužili su kao osnova za knjigu „One Man’s Wilderness“, koju je Sem Kit objavio 1973. godine, dok su snimci kasnije korišćeni u dokumentarnim filmovima, među kojima je i „Alone in the Wilderness“.
Razmere njegove posvećenosti pisanju postale su jasne kada je, zajedno s bratom Rejmondom, 2000. godine Službi nacionalnih parkova poklonio 255 dnevnika, teških gotovo 41 kilogram. Poklonio je i pisma, fotografije, alat, knjige i predmete iz brvnare. nps.gov
Sa Tvin Lejksa se odselio 1998, u 82. godini, i otišao da živi kod brata u Kaliforniji. Svoju brvnaru poslednji put je posetio 2000. godine. Preminuo je 2003, u 86. godini. Kuća i pomoćni objekti danas su sačuvani u Nacionalnom parku Lejk Klark, a od 2007. nalaze se u američkom Registru istorijskih mesta.
Video: Prirodno čudo u Šumadiji